Izazovi Hercegovine

SAMOKRITIKA: Nismo ni sami znali u šta se upuštamo

Nismo ni sami znali u šta se upuštamo. Ideja je zaživila kao naivna misao protekle jeseni. Jasmin Krhan i Marko Kožul su tokom druženja na Planinici došli do zaključka da je Mostarska kotlina savršen prostor za održavanje trail lige. No, da li Mostar može imati trail ligu uprkos ovdašnjem mentalitetu i svim otporima koje ova sredina pruža? Do sada nije bilo nimalo lako.

Nismo ni sami znali u šta se upuštamo. Definitivno, prepustili smo se entuzijazmu, bez obzira što smo znali da će nakon određenog vremena ushit izlapiti i da će stvarnost pokazati koliko je moguće, a koliko ne, organizirati tako zahtjevan projekat kakav je trail liga. Liga je zamišljena kao zimska, od novembra do maja bi se trebalo održati 7 izdanja.

Osnovna vizija je bila promovisati okolna brda.

Stanje na terenu je alarmiralo da to i nije tako jednostavan zadatak, pogotovo za tako maleni broj ljudi koji su spremni utrošiti svoje slobodno vrijeme. Odlučeno je da prvo kolo bude na Planinici: usponom do “poznatog bunkera” austrougarskim putem, te spuštanje istom putanjom nazad do parkinga, gdje se postavila okrepa. Riječ je bila o skromnoj organizaciji sa solidnim brojem učesnika. Markacija nije bila potrebna.

Za drugo kolo je markiranje već bilo nužno. I tu dolaze prve komplikacije, uz najveću posjetu, kojoj bi pozavidjele i ozbiljnije organizacije. Naime, došao je veći broj profiliranih trail trkača. Sa nama je trčao Nemanja Vlaški, ali i većina Hajdučke družine iz Tomislavgrada, koja će, ispostaviće se, postati sastavni temelj Mostarske trail lige.

Kolo je organizirano na brdu Fortica, obronku planine Velež. Poteškoće su se odnosile na prohladno vrijeme, neuobičajeno snažan vjetar, te susnježicu. Vrhunac je bilo loše pozicioniranje GSS-a, koji, mora se to reći, nisu stajali na kotama na kojima je bilo predviđeno. Slabost naše organizacije se pokazala na užasno markiranim segmentima, ključnim za pravilno određivanje trase. Većina iskusnih trkača je promašila rutu.

Pokazalo se da se na određene ljude u organizaciji ne može ozbiljno računati. Nisu spremni uložiti vlastito vrijeme u zajedničku ideju, a ako i ulože, taj rad bude u toj mjeri traljav da i iskusniji trkači ne mogu pronaći ispravne pravce. Obradovala je, doduše, činjenica da su povremenu potporu, pružali volonteri koji uopšte nisu dio trkačke zajednice. Što dakako ne znaći da neće postati.

Doprinos markaciji segmenta Donji grad/Guberača, te “klesanju kamena” na probijanju grebena preko platoa Stoca, jeste nemjerljiva (is)pomoć u doslovnom preživljavanju lige.

Bez obzira na spomenute negativnosti, kolo je bilo uspješno radi predobrog dizajna kružne staze, koja je vodila od Saborne crkve kroz čarobni kanjon do Vučje glave. Potom je slijedio spust prema kanjonu sa druge strane uzvisine Stolac, pa kroz famozne Đavolje stepenice, te grebenom Stoca natrag do Saborne crkve. Mnogi učesnici su zanemarili vlastita vremena samo dacbi uživali u nestvarnoj prirodi i da bi svojim mobilnim uređajima zabilježili te posebne momente.

Uspjeli smo, naime, ljepotom staze zasjeniti loše markirane dionice, loše označena skretanja. Stoga je veliki pritisak na opstanak trail lige padao na naredno treće kolo. Sredinom hladnog januara se razbistrila stvarnost. Entuzijazam je ispario. Ostala je samo sirova iskrenost. Ostalo je troje ljudi koji su uložili desetine sati u čišćenje i markiranje do tog trenutka najzahtjevnijeg kola. Treće kolo je iznosilo 14 kilometara dužine uz 900 metara uspona. Najteže je bilo “probiti” kanjon od Opina do Podveleškog platoa.

“Termopilski klanac” nevjerovatne ljepote smo motornim pilama upristojili tek za skoro 10 punih sati neprestanog rada. Zanemarili smo vlastite treninge i napredak. No to nije bio kraj: koliko god vremena smo ulagali u markaciju staze - uvijek je bilo nedovoljno, jer bilo je premalo troje ljudi da sami iznesu tako zahtjevan projekat.

Jednu noć smo čeonim lampama, po kiši, postavljali markaciju pored sela Kričanje, da bi u jutro Jasmin Krhan išao na Walter trail.

Vrijeme nas je tokom trećeg kola poslužilo, a velika većina trkača je bila oduševljena “brutalnošću” tako “kratke” staze. Ipak su se opet pojavili procijepi na kojima nije bilo “marke”, te loše ocjene nekih pojedinaca. Bez obzira koliko vremena, snage i emocija uložite u ideju, troje ljudi je premalo za veći kvalitet. Jer, nismo ni sami znali u šta se upuštamo.

Nismo se ni okrenuli, a već se moralo upustiti u četvrto kolo. Kružna staza preko najteže vertikale u gradu što vodi prema releju na Planinici, sa spustom koji presijeca austrougarski put, donjela je do sada ubjedljivo najbolju energiju, emocije i slader pobjede Mostarske trail lige. Nekako, preživili smo, bez obzira na do tog trenutka najslabiji odziv. Naime, Splitski maraton nam je “preoteo” barem desetak trkača.

Većina rada na četvrtom kolu je ovoga puta spalo na dvoje ljudi. Robert Hodžić je zbog loše markirane dionice izgubio desetak minuta. Spadanje na dvije osobe u organizaciji mračno upozorava da će se iduće kolo svesti na samo jednu osobu? No, vjerujte, sva ova iskustva su pokazala jasnoću pravca kojim će u budućnosti ići Mostarska trail liga.

Pred nama je peto kolo.

Sredinom marta ćemo napraviti festival trčanja na centralnom mostarskom brdu Hum. Poenta će biti masovnost, pokušat ćemo pokrenuti što veći broj rekreativaca da nam se pridruže, da pokažemo zajedno da je Mostar grad zajedništva i traila. U 350 metara uspona i dužine od 5 kilometara, vjerujemo da će se mnogi upoznati za umjetnošću zvanom trail.

Za sada smo u ovoj rekapitulaciji minulih kola trail lige bili i više nego samokritični. Dajemo obećanje da se ove greške više neće ponavljati. Neosporna je konstatacija stečeno iskustvo iz prethodnih kola, kvalitet organizacije je evidentno rastao. Do kraja sezone je ostalo kolo Rujište/Bijele vode, te završetak prve sezone na Mostar Challange finalu.